Etno selo Bistrica

Etno selo Bistrica

Srbija je zemlja koja pokušava da uhvati korak sa Evropom, da prihvati savremeni način življenja, da prihvati brzinu kojom se živi u velikim svetskim centrima. U isto vreme, Srbija je i zemlja u čijim ljudima živi tradicija, sećanje na prošlost, u čijim ljudima još uvek postoji veza sa korenima, ljudima koji se razneže gledajući požutele slike iz prošlih vekova.

Upravo ta slika nove, moderne Srbije, koja se nazire u velikim gradskim centrima, čini da se u njenim selima stanovništvo okreće Srbiji iz 19. veka, vrećajući se svojim korenima, ali ovaj put s ciljem da urbanom čoveku 21. veka pruži mesto za odmor, opuštanje i zadovoljstvo.
Savremeni tokovi života nose sa sobom niz prednosti, ali i mnogo nedostataka. Brz ritam življenja, svakodnevni stresovi, izazivaju kod svakog čoveka potrebu za mirom, želju za pogledom na umirujuću sliku zelenih pejzaža, pomisao na žubor reke, kliktaj ševe, na nešto što će ga vratiti korenima, osvežiti novom snagom za povratak u vrtlog života u urbanoj sredini.

U selima Srbije, u gotovo svakom domaćinstvu, naći će se poneki predmet koji već godinama nije u upotrebi, sklonjen i zaboravljen, ali nije bačen. Možda će nekad, zbog nečeg, ponovo ugledati svetlost, namenjen nečemu drugom, a ne onom čemu je prvobitno služio.
Ljudi u naseljima opštine Petrovac na Mlavi shvatili su potrebu čoveka današnjice. Iz ovog kraja, poslednjih decenija prošlog veka mnogi su pre Srbije, potražili Evropu kao sigurno utočište i mesto odakle će doneti kapital. Dugo je već taj kapital dobra, ali neiskorišćena materijalna osnova, a danas je, konačno, deo bogate turističke ponude ovog kraja.

U selu Bistrica odnedavno se čuje buka vodeničnog točka, kao u stara vremena kada su meštani okolnih sela donosili džakove žita i kukuruza, od kojih se mlelo brašno u vodenicama na Mlavi i Bistričkoj reci i mesili slavski kolači, vruće pogače i najslađa “ parena proja “ i “ vlaški kačamak“.
Povoljan geografski položaj, blizina i dobra povezanost sa gradom, velika ponuda sadržaja zanimljivih potencijalnim turistima su razlozi zbog čega su se Bistričani zainteresovali za ruralni turizam.

Selo Bistrica se nalazi pored regionalnog puta koji povezuje centar Braničevskog okruga sa Žagubicom i Borom. Leži na istoimenoj reci, a od grada je udaljeno desetak kilometara. Deo sela Bistrice od oko 156 katastarskih parcela utvrđeno je 1987. godine za kulturno dobro od velikog značaja. To je kulturno – istorijska celina u čijem sklopu su tri valjarice, deset vodenica, crkva sa crkvištem, salaš, pet kuća, od kojih je jedna sa pomoćnim zgradama, zatim zgrada mesne zajednice , stare škole i mehane. Danas to predstavlja najuređeniji deo sela, a crkva , kroz istoriju poznata pod imenom Đerinac, crkvena porta i okolina crkve mesto je okupljanja. Posebno u danima svetkovina ovde se okupljaju ne samo meštani i njihovi gosti, već i ostali stanovnici opštine i Homolja. Tada bi se slučajnom namerniku moglo učiniti da je zalutao u vremenu i na čudan način stigao u 18. i 19. vek, jer sve što vidi podseća ga na to vreme : frulaš i kolo, šarene nošnje Srba i Vlaha, tezge gde se mogu probati i kupiti med i rakija, ali i rakijske kace i burad, grnčarija, “ težinjavo platno“, ručno tkani ćilimi, vuna i kožusi, zvona i praporci, opanci od svinjske i goveđe kože…

A malo niže od crkvene porte, u ambijentu netaknute prirode, na planinskoj reci Bistrici, u dužini od 5 kilometara, od njenog izvora u podnožju planine Veliki Sumorovac pa do njenog izlaska iz sela, nalaze se vodenice i valjarice.

Drustvo vodeničara i pomeljara Bistrice